24.11.14

Paganski moral

Ovaj post je originalno bio napisan za 5. broj časopisa "Puni Mjesec". Pošto sve svoje tekstove objavljujem na blogu, isto sam napravila i s ovim. Uz to, smatram da bi ovaj članak mogao biti koristan svakom paganinu, ali i onima koji se žele informirati o paganizmu i osnovnim polazištima ovog duhovnog pravca. Mogu se samo nadati da sam u pravu i da će vam moje riječi omogućiti neka nova saznanja. :)

Razlika između morala i etike

Moral i etika su izuzetno bliski pojmovi, do te mjere da je moral zapravo sadržan u etici. Da pojasnim, moral je stav kojeg pojedinac, ili neka skupina, zauzima prema načelima dobra i zla; on govori o običajima ponašanja i idealima koji su usko povezani sa savješću. Često za neku osobu kažemo da je moralna, a pod time uglavnom mislimo da se ponaša u skladu s vlastitim (ili pak društveno određenim) kodeksom dobrog ponašanja, da je poštena i da ima jako razvijenu svijest o svojoj ulozi u društvu. Etika, uz to što je zasebna filozofska disciplina, se odnosi na ponašanje koje je u skladu s pravilima morala. Kao što smo ustanovili, moral ne mora samo biti pojedinačan, već i grupni. Različiti povijesni periodi su imali svoj moral (npr. srednjovjekovni moral), kao što imaju i različite kulture, ili profesije (pa tako možemo govoriti o plemenskom moralu, ili liječničkom moralu). Uz to postoji i vjerski moral koji je specifičan za svaku vjeru. Stoga će se, na primjer, kršćanski, islamski i paganski moral razlikovati. No, postoji jedna bitna razlika između etike i morala, a to je da je etika globalna i svevremenska; ona ne pozna vremenske, kulturne i geografske barijere. Etika je naprosto ponašanje u skladu s moralom, kojoj god on skupini ili vremenu pripadao. Moral je, s druge strane, uvjetovan navedenim čimbenicima. Zbog toga naziv ovog članka glasi „paganski moral“, a ne „paganska etika“.

Osnove paganskog morala

Paganska etika proizlazi iz estetike. Vrijedi istaknuti da se u ovom kontekstu pod „estetika“ ne misli na ljepotu koja je određena društvenim konvencijama. Ona čak ne mora označavati svjetovnu ljepotu! Ovdje se misli na ljepotu u bilo kojem obliku i u najširem smislu riječi. Estetika ujedno pokriva i bilo koji oblik sklada (ono što bi antički Grci nazvali kozmos). Ljudski je težiti ka kozmosu, odnosno redu u bilo kojem obliku i u bilo kojem aspektu naših života. Kada bi sve u našim životima bilo kaotično, onda bismo bili nezadovoljni jer kaos po samom značenju riječi označava nekakav ponor ili bezdan iz kojeg treba i hoće proizaći kozmos (red). Stoga, kaos označava ružnoću i nesklad. Pagani vjeruju da se etičkim ponašanjem pridonosi stvaranju reda, ljepote i harmonije uopće. Pošto je estetski sve ono što je lijepo i skladno, etičkim ponašanjem se u konačnici proizvodi estetika. Upravo zbog toga paganska etika proizlazi iz estetike.

Nadalje, paganski moral se temelji na ljubavi. U paganizmu, ali i skoro svim svjetskim vjerama/religijama/duhovnim pravcima, postoji nešto što je poznato kao „zlatno pravilo“. Ono glasi: „Postupajte prema drugome onako kako biste htjeli da drugi postupaju prema vama“. Ovo pravilo je prisutno u kršćanstvu, judaizmu, islamu, a bilo je poznato još i drevnim Egipćanima, Grcima, Kinezima i brojnim drugim kulturama. Ono je samo mijenjalo formu u skladu s kulturom i vremenom, ali se u srži radi o istoj stvari – ljubavi. Od čovjeka se, kao od društvenog bića, očekuje da se ponaša lijepo prema društvu u kojemu živi, ali i prema sebi. Zasigurno vam je poznata ona „Čovjek mora prvo voljeti sebe da bi volio druge“. Ima u tome nešto istine. Svakako, ljubav, ili u najmanju ruku poštivanje prema drugima (i nama samima), je ključna za individualni i grupni razvoj. Zlatno pravilo govori upravo o tome. Kada bi cijeli svijet funkcionirao tako da se svi međusobno barem poštuju (ako se već ne mogu voljeti), ne bi bilo toliko problema.

Pagansko „zlatno pravilo“

Pagani imaju vlastitu inačicu zlatnog pravila koje u punoj verziji glasi: „Ako ne naudite nikome, činite vama po volji“. Skraćeni oblik, ujedno onaj koji se najviše koristi jest „Ne naudi nikome“. Iako ovo „pravilo“ u početku nije bilo općepagansko, ono je s vremenom zauzelo svoje počasno mjesto u paganskom moralnom sistemu (više informacija u postu "Vještičja pouka"). Izvorno dolazi iz wicce – neopaganskog pravca koji je ustanovljen 50ih godina u Engleskoj. Gerald Gardner, kojeg se smatra ocem wicce, prvi ga put spominje u svojoj knjizi Witchcraft Today
They [witches] are inclined to the morality of the legendary Good King Pausol, “Do what you like so long as you harm no one ". But they believe a certain law to be important, “You must not use magic for anything which will cause harm to anyone, and if, to prevent a greater wrong being done, you must discommode someone, you must do it only in a way which will abate the harm." This involves every magical action being discussed first, to see that it can do no damage, and this induces a habit of mind to consider well the results of one's actions, especially upon others, This, you may say, is elementary Christianity. Of course it is; it is also elementary Buddhism, Hinduism, Confucianism, and Judaism, to name only a few.
Slobodno prevedeno: One [vještice, wiccani] su sklone moralu legendarnog dobrog kralja Pausola [izmišljenog lika iz jednog romana francuskog spisatelja Pierrea Louÿsa], „Čini što želiš dok god to nikome ne šteti“. Ali one vjeruju da je određeni zakon važan: „Ne smijete koristiti magiju za išta što će povrijediti ikoga i, ako morate uzrokovati nekome nepriliku kako biste spriječili da se neko veće zlo dogodi, to možete napraviti samo na način koji će umanjiti štetu“. To znači da se o svakom magijskom činu mora prvo raspraviti kako bi se ustanovilo da ne može uzrokovati štetu. To potiče mentalnu naviku razmatranja posljedica nečijih djela, pogotovo onih koji utječu na druge. Možda ćete reći da je to elementarno kršćanstvo. Naravno da jest; ono je ujedno i elementarni budizam, hinduizam, konfucijanizam i judaizam, da navedemo samo neke pravce.

Svakako, Gardner je bio inspiriran Aleisterom Crowleyem čije je tekstove duboko proučavao, koga je privatno znao, ali s kim je ujedno i surađivao unutar Reda Istočnog Hrama (Ordo Templi Orientis, O.T.O.) u kojeg je i sam bio iniciran. Crowley je u svojoj Knjizi zakona, koja je jedno od temeljnih djela ovoga pravca, rekao sljedeće: „Čini što ti je Volja i to neka ti bude sav Zakon. Ljubav je zakon, ljubav pod voljom. Nema zakona nad 'čini što te volja' (…) Ali u praksi, samo je jedno djelovanje zakonito za svakog od nas u bilo kojem trenutku. Uslijed toga, Dužnost se sastoji u odlučivanju da se iskusi pravi događaj od jednog do drugog trenutka“. Crowley piše riječi „volja“, „zakon“ i „dužnost“ velikim početnim slovom. Time ističe da ne misli na bilo kakvu dužnost, volju, ili zakonitost već na nešto osobno i transcendentalno. Volja je transcendentalna jer je ispravna (naravno, za svakoga pojedinačno). Zakon je također istinit jer je za svakog pojedinca istinit (svaki pojedinac poznaje vlastiti zakon koji je iz njegove perspektive istinit). Dužnost je također individualna i uvjetovana Voljom i Zakonom. Dakle čovjekova osobna i istinska volja je ono što je urođeno u njemu, što je za njega istinito i čemu on treba stremiti. Prema Crowleyu, kada bi svatko slijedio svoju istinsku Volju, onda ne bi bilo problema u svijetu jer je univerzum kozmos u pravom smislu riječi (sve ima svoj red, pa tako i svačija Volja ima svoju putanju i ničije Volje se međusobno ne sudaraju). Ipak, postoji jedan uvjet za ostvarivanje pojedinačne Volje – „ljubav je zakon, ljubav pod voljom“. Gardner je preoblikovao ovaj uvjet u „ako/dok ne naudite nikome“. U osnovi, paganski moral kaže da čovjek može raditi što ga je volja, dok je god ljubav i/ili poštivanje prisutno jer samo kada ona/ono postoji nikome se neće nauditi. Potrebno je istaknuti da se „čini što te volja“ ne odnosi samo na aktivne radnje, već i na pasivne radnje. Također, riječ „nikome“ obuhvaća i samog činitelja, a ne samo bića oko njega. Dakle, oba načela pružaju potpunu slobodu („čini što te volja“), ali je ujedno i uvjetuju. Time se potpuna sloboda pretvara u relativnu slobodu.

Relativna sloboda – što to podrazumijeva?

Kada se govori o relativnoj slobodi u sklopu morala, pritom se misli na slobodnu volju. Slobodna volja je ono što omogućuje svakom čovjeku da odlučuje što će raditi, a što neće. Time čovjek preuzima na sebe i određenu moralnu odgovornost prema sebi i okolini jer svako njegovo djelo može i hoće imati posljedice.

Unutar filozofije postoje dva istaknuta oprečna pravca koji govore o slobodnoj volji. Jedan pravac je determinizam, prema kojemu je sve predodređeno, pa time čovjekova slobodna volja i ljudsko djelovanje uopće nemaju nikakvog utjecaja. Stoga slobodna volja zapravo ni ne postoji. Njemu kontrastni pravac, indeterminizam, govori o postojanju apsolutne slobodne volje. Odnosno, čovjek može raditi bilo što jer uzročno-posljedične reakcije ne postoje. Također vrijedi spomenuti i predestinaciju koja je jako bliska determinizmu, no prema njoj je Bog taj koji odlučuje o sudbini svega.

Pagani se nalaze negdje na pola puta između ovih krajnosti jer uglavnom vjeruju da slobodna volja postoji, ali unutar determiniranog svijeta. To bi se moglo nazvati filozofijom kompatibilizma. Pošto paganizam nema strogo propisan moralni kodeks, mišljenja se mogu razlikovati, ali nijedno neće ići u krajnosti. No, čak i pagani vjeruju u neku uvjetovanost. To je bilo vidljivo iz paganske verzije zlatnog pravila koje, iako potvrđuje postojanje slobodne volje, također postavlja uvjet za njezino postojanje („dok ne naudiš nikome“). Naša djela, životi i sudbina općenito mogu biti uvjetovani raznim čimbenicima; neki od njih će biti eksterni (svijet oko nas, opći životni uvjeti u kojima se trenutno nalazimo ili okruženje u kojemu smo rođeni), a drugi će biti interni (možemo sami sebe uvjetovati). U tom smislu uvjet je nešto na što ne možemo utjecati. No, zato sve ono na što možemo utjecati podliježe našoj slobodnoj volji. Ipak ne smijemo sebi dopustiti da postanemo opijeni slobodnom voljom i da pritom prestanemo razmišljati o posljedicama svojih djela. Sjetite se da su slobodna volja i moralna odgovornost neminovno povezani.

Karman – kako siješ, tako ćeš žnjeti

Načelo karmana proizlazi iz indijske filozofije i primarno govori o moralnoj retribuciji. Jednostavno rečeno, svako djelo ima posljedicu (uzročno-posljedične veze), odnosno svaka akcija ima reakciju. U narodu bi se reklo „Kako siješ, tako ćeš žnjeti“. Ako se ova izreka gleda doslovno, lako je zaključiti da čovjeku neće uroditi rajčice ako ih ne posadi te godine. 

Slobodna volja pojedinca, a time i namjera, igraju ključne uloge u karmanu. Naime, čovjek ima više izbora u svakom trenutku u životu – napraviti nešto ili ne napraviti nešto. Namjera (konačni cilj, razmišljanje o pravcu kojim se treba ići) i slobodna volja (sami čin odabira pravca) odlučuju o daljnjem razvoju situacije/života. Primjerice, osoba x ima namjeru otići na posao taj dan i svojom slobodnom voljom odluči otići na posao. Ta osoba je odabrala jedan put (skrenula bi drugim putem kada bi, na primjer, odlučila ne otići na posao). Time što je odlučila otići na posao, otvorila su se brojna vrata i bezbroj posljedica odluke. Možda osoba x taj dan na poslu dobije povišicu, ali da nije otišla na posao, to se možda ne bi dogodilo.

Može se reći da se karmanske posljedice očituju u budućnosti (bila ona bliska ili daleka). Prema indijskoj filozofiji, one se mogu pojaviti i u nekom drugom životu jer koncept karmana izvorno uključuje i vjerovanje u reinkarnaciju (ponovno rađanje). Pagani su podvojeni po pitanju toga jer neki vjeruju da se posljedice djela moraju očitovati u životu u kojemu se uzrok dogodio, dok drugi smatraju da se one mogu prenositi iz života u život (što je u skladu s indijskom filozofijom).

Ipak, pagani se u jednom pogledu gotovo uvijek slažu s indijskom filozofijom – da svaki uzrok (radnja) mora imati proporcionalnu posljedicu (reakciju). Ta posljedica ne mora biti iste naravi, ali proporcionalno mora odgovarati uzroku. Na taj način se održava ravnoteža u univerzumu te se održava stanje kozmosa (reda).

Prije nego se to počelo osvještavati, velik broj pagana je vjerovao u Trostruko pravilo (eng. Threefold Law) koje izvorno potječe iz wicce. Po njemu su posljedice trostruko veće od uzroka. Primjerice, ako čovjek učini nešto dobro, to će mu se vratiti trostruko bolje. Isto tako, ako učini nešto loše, to će mu se vratiti trostruko gore. Doreen Valiente, Gardnerova učenica, visoka svećenica i prijateljica (koju neki smatraju majkom wicce) je tvrdila da je previše ljudi doslovno shvatilo tu Gardnerovu tezu i da su nakon toga nastale brojne zablude. Naprosto nema smisla da jedna vrsta karmana vrijedi za vještice/wiccane, a druga za sve ostale. To pravilo nema logike ni u svjetovnom pogledu jer, ako se vratimo na prije navedeni primjer, zašto bi čovjeku urodilo triput više rajčica nego što je zasadio?

Kako god bilo, karmanske posljedice su plod svjesnih radnji ili odabira. Ovdje je ključna riječ „svjesnih“ jer ono što radimo nesvjesno ne radimo s namjerom i ne uključujemo faktore slobodne volje i aktivnog odabira. A ustanovili smo da su namjera i slobodna volja ključni za postojanje karmana.

Ali zašto uopće osvijestiti utjecaje karmana? Karman je tu da nas posjeti da svako naše djelo (ili pak nedjelo) ima utjecaja na nas i na našu okolinu. Stoga bismo trebali paziti što (ne) radimo. Uz to je uvijek dobro imati na umu i zlatno pravilo koje u suštini govori o osnovnim ljudskim vrijednostima i onome što nas uče roditelji dok smo još maleni – voli druge (ili ih barem poštuj), radi ono što možeš za svoju okolinu, vodi brigu u svojim bližnjima, budi iskren, pomaži onima koji su slabiji i tako dalje. Kroz sve ovo u pojedincu se razvija osjećaj odgovornosti prema samome sebi, prema drugima, ali i prema okolini (Majci Zemlji). 

Mogli bismo sve ovo sažeti na sljedeći način: 
„Pagansku etiku možemo usporediti s drvetom koje ima nekoliko velikih grana. (…) Sve počinje u ljubavi. Ona je stablo iz kojeg raste prva grana: naše cijenjenje i divljenje kozmosu (redu, poretku, skladu, harmoniji) iz čega proizlazi ljepota i sklonost estetici. Druga je grana apsolutna sloboda koja nam govori da svatko treba činiti što ga je volja. Treća grana je relativna sloboda, tj. svjesno ograničavanje vlastite slobode tuđom slobodom. To je načelo nenasilja (ne naudi nikome). Četvrta je grana samilost, tj. osjećaj obveze da pomognemo nekome tko je u nevolji. Peta je grana izbjegavanje lažnih sentimenata i odustajanje od onih koji ne zaslužuju ni pomoć ni samilost. Time zapravo štitite sebe, što je vaša najsvetija dužnost. Tako je paganska etika posve zaokružena i cjelovita“ (Iolar, str. 223).


IZVORI:
  1. FARRAR, JANET. FARRAR, STEWART. A Witches' Bible: The Complete Witches' Handbook. London: Robert Hale Ltd. 1984.
  2. IOLAR. Paganizam u teoriji i praksi: doktrina paganizma (knjiga 1). Zagreb: Despot Infinitus d.o.o. 2013.
  3. VALIENTE, DOREEN. Witchcraft for Tomorrow. London: Robert Hale Ltd. 1978.

Nema komentara:

Objavi komentar