Razmišljanje o Mabonu

I tako nam je jučer stigla jesen. Moram priznati da me nije toliko iznenadila jer je ljeto bilo izrazito kišno,  a temperature su već nekoliko tjedana niže nego inače. No nisam je osjetila u punoj snazi do jučer na slavlju Mabona. 

Nas deset se skupilo i išlo slaviti jesenski ekvinocij u prirodi. Neki su putovali više do odredišta, a neki manje, ali je svatko podnio neku žrtvu da bi bio tu. Neki su se morali oprostiti od djece na to popodne, a drugi su morali smišljati opravdanja za posao. No jedan od aspekata Mabona i jest žrtva, zar ne? Rogati Bog na ovaj dan umire, poput zemljinih plodova, kako bi se uskoro ponovno rodio (i kako bi time zemlja bila obnovljena, plodovi opet mogli rasti, a priroda bujati). Ali usprkos svim preprekama, okupili smo se! Nije bilo ni oblaka na nebu, ali su prethodne kiše učinile svoje; zemlja je bila poplavljena, mekana i mokra, putevi teško prohodni (djelomično zbog poplave), a suho drvo gotovo nepostojeće. No, ustrajali smo i došli do odredišta, pripremili malenu vatru da se ugrijemo i napravili predivni ritual koji je bio pun smijeha, suza, plesa, pjevanja, spoznaja i ljubavi. Svatko je iz njega izvukao najbolje što je mogao u tom trenutku. Toliko nam je bilo lijepo da smo onu poznatu "Radosni se rastali, radosni se rastali i radosni se ponovno sastali" preoblikovali u "Radosni se rastali, radosni se sastali i radosni se što prije sastali". :)

Razlog zbog kojeg kažem da sam tek jučer spoznala što jesen zaista jest je sljedeći. Jesen je do sada za mene bilo godišnje doba koje je obilježeno dosadnim kišama, početkom školske/akademske godine i općim stanjem letargije. Jučer sam shvatila da su kiše potrebne zemlji kako bi se obnovila nakon ljetnog Sunca koje ju je nemilo pržilo cijelo ljeto. Radni dio godine je potreban da bi postojalo razdoblje za odmor. Čak i letargije sa sobom donosi određenu dozu opuštenosti te nam omogućava da malo usporimo svoj životni tempo. Jučer smo svi imali priliku stati na sat-dva vremena i razmisliti o svojim životima - nešto što nemamo baš prilike raditi u svakodnevnom životu koji je prepun svjetovnih obaveza.

Okruženi ljudima s kojima nismo povezani na onaj uobičajeni način, već jedan posebni, spiritualni način, imali smo priliku sagledati sebe na drukčiji način, ponašati se onako kako se inače ne bismo ponašali, plesati i urlikati onako kako inače nikada ne bismo i ispustiti svoje osjećaje i misli kako se inače ne bismo usudili.

Nadam se da ste i vi svoj Mabon obilježili na jedan posebni, vama značajan način i uspostavili ravnotežu u sebi koju jesenski ekvinocij potiče. Znam da ovo nije bio jedan od mojih tipičnih postova pun savjeta, ideja i teorije, no ponekad je refleksija o prošlim događajima potrebna kako bismo u potpunosti upili njihovo značenje u našim životima. Naposljetku je i to važan aspekt Mabona - sagledavanje prošloga truda i njegovih rezultata u ovom trenutku.

Sretan vam svima, Mabon, jesenski ekvinocij, Alban Elfed, Plodovi, ili kako god nazivali ovaj blagdan! :D

Vaša Witch's Cat