Paganizam, dvovjerje i pokrštavanje Hrvata

Sudbina je prije nekoliko dana odlučila da moram naići na jedan zanimljivi članak Denivera Vukelića koji nosi naziv "Problem dvovjerja kao čimbenika hrvatskog kulturnog identiteta". Zaista se ne sjećam zašto mi je baš on privukao pozornost, ali mi je drago što jest jer me je tema o kojoj je Deniver pisao zaintrigirala toliko da sam i ja morala reći ponešto o njoj.

Središnja tema je očito dvovjerje (eng. dual faith), a začudila sam se koliko značenja i implikacija ovaj pojam može imati. Nisam očekivala da će dvovjerje imati veliku ulogu u hrvatskoj povijesti, ali sam se i tu ugodno iznenadila. Stoga bih vas prvo htjela malo izgnjaviti poviješću.

Pokrštavanje Hrvata

Naša priča počinje jako davno, u mom rodnom gradu - Splitu. Kažem "jako davno" jer priča može tako vući korijene i dalje od cara Dioklecijana koji je bio poznati progonitelj kršćana. No, počela bih u 7.st. kada se smatra da je počelo pokrštavanja. Naime, do tada su (uvjetno rečeno) Hrvati bili pagani. Ono što je promijenilo tijek događaja jest rušenje Salone (danas lokalitet unutar Solina odmah kraj Splita) koji je bio centar rimske provincije Dalmacije. Često se uzima da je Salona srušena 614.g., ali bi bilo preciznije reći da je postepeno propadala (kako dokazuju arheološki dokazi).

Ne znam jeste li upoznati s činjenicom da je u ovom stoljeću (preciznije od 640.-642.g.) na papinskoj stolici sjedio Dalmatinac - Ivan IV. Očito mu je bilo stalo do toga da njegov narod bude pokršten pa je u Split poslao Ivana Ravenjanina koji je uskoro postao prvi splitski nadbiskup i koji je protagonist cijele ove priče.

Karta Salone, 1571.g. (Salona je
vidljiva pri vrhu karte, a nakupina
zgrada u  donjem lijevom dijelu je
Split s Dioklecijanovom palačom

Još sam na početku svog studija učila o Ivanu Ravenjaninu i saznala da je upravo on zaslužan za pretvaranje svih paganskih hramova u Splitu u crkve. Uzmite u obzir da prolazim kraj svih tih mjesta svakoga dana...i dalje ne mogu vjerovati da su se u tim hramovima slavile iste sile koji ja danas štujem. Ivan Ravenjanin je tako pretvorio tadašnji mauzolej cara Dioklecijana ("naručitelja" slavne Dioklecijanove palače, rimskog cara s kraja 3.st. koji je ujedno i osmislio sistem vlade zvana tetrarhija i koji je bio žestoki protivnik kršćanstva i progonitelj kršćana). Zamislite ironije da je njegovo posljednje počivalište pretvoreno ne u crkvu (!) nego u katedralu! Odmah preko puta mauzoleja su se nalazila tri hrama posvećena trima božanstvima: Kibeli, Veneri i Jupiteru. Venerin hram je u međuvremenu srušen, od Kibelinog hrama je ostala sam baza (i nalazi se u podrumu zgrade do mauzoleja koji nije otvoren za javnost), a Jupiterov hram je pretvoren u crkvu sv. Ivana. 

Ulaz u Jupiterov hram
(crkvu sv. Ivana), Split

Dakle, sustavnim pročišćavanjem paganskih prostora i pretvarajući ih u kršćanska svetišta, Ivan Ravenjanin je započeo pokrštavanje naroda. Prvo su se obraćali vladari i druge važne ličnosti tog doba (uzmite u obzir da je tada kršćanstvo bilo pitanje prestiža i da se pokrštavanjem dobivala ulaznica u svijet religijskih, političkih i ekonomskih moćnika poput Pape i vladara drugih naroda). Neki su se članovi društva pokrštavali iz puke formalnosti kako bi im bili olakšani neki poslovi (npr. trgovanje), dok su oni kojima su ovi čimbenici bili nevažni ostali pri staroj vjeri (ovaj termin je prihvaćen i u engleskom jeziku, a glasi Old Religion i drugi je naziv za wiccu, a ja bih rekla da je primjenjiv na paganizam općenito). Dakle, seljaci (lat. pagani = ljudi od zemlje/zemljoradnici, više o etimologiji riječi u pojmovniku pod terminom "paganizam") su bili mnogo kasnije pokrštavani od onih koji su živjeli u gradu. Za ovo postoji logično objašnjenje, pa da citiram Denivera Vukelića: 

"...kršćanska ideja o Kraljevstvu nebeskom, slavenskom, pa tako i hrvatskom seljaku koji se bavio stočarstvom i poljodjelstvom nije značila mnogo na svakodnevnoj razini. Pretkršćanski obredi "osiguravali" su mnogo bitniju stvar za čovjekov život: opstojnost na ovome svijetu, klijanje, rast, zdravlje, kišu, sunce i ostale potrebe seoskog načina života u suživotu sa zemljom. Seljacima, dakle, "poganstvo", odnosno njihovi stari prirodni obredi i običaji i kršćanstvo bijahu komplementarni, a ne konkurentni sustavi."

Ukrasni reljef s
krstionice iz Jupiterovog
hrama, Split (11.st.)

Iako je pokrštavanje počelo u 7.st., ono se aktivno provodi u 8.st. (kada o hrvatski vođe prihvaćaju kršćanstvo) i u 9. stoljeću. Širenje se nije svugdje odvijalo istim tempom iz geografskih razloga, ali i zbog otpora kojeg je narod pružao na određenim područjima. Tako je, na primjer, tadašnja regija Paganije dobila svoj naziv (u njoj se kristijanizacija odvijala još i krajem 10.st.).

Ovo nas dovodi do sljedećeg podnaslova, ali bih prije toga voljela istaknuti samo jednu činjenicu, a to je da se neki tragovi paganizma nisu dali izbrisati sa svih hramova (npr. očite arhitektonske forme klasičnih hramova koje se očituju i na mauzoleju i na Jupiterovu hranu), ali i da su se kasnije neki novi simboli dodali, kao što je reljef pentagrama na predromaničkoj krstionici unutar Jupiterovog hrama (koji je zapravo bio krstionica).

Dvovjerje kao rezultat postepenog pokrštavanja

U ovom kontekstu govorimo o dvovjerju kao dvojnom vjerovanju tj. dvojnoj vjeri koje je samo jedno od značenja ovog termina. 

Iz prethodnih paragrafa je očito da se Hrvati nisu pokrstili u jednom danu nego da je to bio dugotrajan proces tijekom kojeg je došlo do preklapanja, fuzija, ali i iščeznuća određenih vjerovanja (službeni naziv za ovo bi bio sinkretizam). Iako se kršćanstvo pojavilo među Hrvatima i usprkos tome što je velik broj ljudi bio pokršten, ovo nije značilo da su oni odjednom promijenili svoja razmišljanja jer je i za to potrebno više vremena. Ti su ljudi bili kršćani "na papiru", ali se mentalno još nisu bili u potpunosti preobratili. Neki su čak i prakticirali stare običaje koji su tada zaista bili običaji; bili su živi u punom smislu te riječi. Kako kaže Vukelić, Crkva i narod su se tu bili našli "na pola puta". Dva sistema vjerovanja koji čine ovo dvovjerje su stoga kršćanstvo i slavenski paganizam. Ako pročitate Vukelićev članak, saznati ćete mnogo o istoj situaciji koja se zbivala i u Rusiji, a izgleda i u Poljskoj, Srbiji i među svim Slavenima. On jako lijepo razlaže ovu temu i sažima u sljedećih nekoliko rečenica: 

"Pokrštavanje starih Hrvata bio je jednokratan čin koji je izvodio svećenik blagoslovljenom vodom uranjanjem ili polijevanjem (razne kneževske krstionice sačuvane su iz najranijeg narodnog dinastičkog razdoblja). Taj je čin označio prijelaz iz »poganstva« u kršćanstvo, iz pretkršćanskog života čovjeka u kršćanski. Ali ono što je po kršćanskom viđenju još bitnije od samog rituala jest preobrazba u čovjeku koji se »obraća« i živi drugačijim životom, po kršćanskim načelima, do kraja svog života. Zato i razlikujemo te dvije stvari, pokrštavanje kao jednokratan čin i, kristijanizaciju kao proces usvajanja. Jer nije nužno da je pokrštena osoba ujedno i obraćena."

Dominacija kršćanstva

Tijekom i kratko nakon pokrštavanja, dvije vjere su bile jednako validne. Cijela ova priča ne bi bila toliko zanimljiva da jedna od njih dviju nije osjetila potrebu da bude nadmoćna, a to je bilo kršćanstvo. 

U početku su se pročišćavali, prisvajali i adaptirali paganski hramovi kako bi bili prikladni za kršćanske mise. Ovo je bio način približavanja ove nove vjere paganskom narodu. To su i dalje bile iste zgrade, isti kipovi, pa čak i isti/slični datumi i običaji blagdana, samo s drugom pozadinskom pričom. Sve je ovo trebalo olakšati vjernicima aklimatizaciju. Prvi mi pada na pamet upravo Yule koji nam se sada bliži. Yule tj. zimski suncostaj je paganski blagdan kojeg se slavi između 21. i 23. prosinca. Slavi se ponovno rađanje Sunca tj. Boga (jer je Sunce simbol Boga), a time i povratak proljeća i plodnosti. U kršćanstvu tako postoji Božić kojeg se slavi samo dva dana kasnije (25. prosinca) kada se također slavi rođenje božanske figure - Isusa Krista. Čak je i božićno drvce nastalo po uzoru na Yule log tj. yulski panj (iako mnogo kasnije; tek u viktorijansko doba o čemu možete više pročitati ovdje) i simbol je plodnosti, što se nadovezuje na prije spomenutu simboliku proljeća. 

Da zaključim ovo poglavlje, oduševilo me je mišljenje jednog pojedinca iz Vukelićevog članka o dvovjerju. On kaže sljedeće: "Pa, vjerovanje u dvije, prihvaćanje dviju religija kao istine. Ne znam kaj je dvovjerje...vjerojatno nekaj kaj spašava vlastitu kožu ... hahaha dakle javno vjeruješ u nekaj kaj i svi oko tebe, a u sebi vjeruješ u ono kaj osjećaš." Zaista mi je izmamio osmijeh na lice. :) 

Pojam dvovjerja

Tek sada zapravo dolazimo do osnovne biti ovo posta, a to je pričanje o dvovjerju u paganskom kontekstu. Već sam rekla nešto o jednom shvaćanju dvovjerja, to jest dvovjerja u smislu istovremenog prihvaćanja dvaju vjera. Pošto je pojam dvovjerja ostao jezično nedorečen (tj. njegovo značenje još nije usko definirano), on ima više značenja koje bih sažela. Dakle, dvovjerje se može odnositi na:

1. simultano prihvaćanje dvaju religija
2. dualizam u smislu vjerovanja u dva vrhovna božanstva (moguće kao nuspojave prvog značenja)
3. diteizam (vjerovanje u dvije jednako moćne božanske sile koje su dijametralno suprotne npr. dobro/zlo, svjetlo/tama, što podrazumijeva rivalstvo, nadmetanje i opoziciju dvaju sila)
4. biteizam / duoteizam (vjerovanje  dvije jednako moćne božanske sile, ali koje su u harmoniji npr. Bog i Božica u wicci)

Vrijedi napomenuti da i diteizam i biteizam/duoteizam spadaju pod dualizam te da postoji mnogo vrsta dualizama. Kako vas ne bih zamarala sa svim tim podskupinama, možete pročitati više o dualizmu ovdje.

Dvovjerje i wicca

Već su mi nekoliko puta ljudi postavljali pitanja o mogućnosti suživota kršćanstva i wicce, odnosno je li moguće biti istovremeno i kršćanin i wiccan. Wicca ne zabranjuje dvovjerje u ovom smislu dok je god u osnovi svega dobra namjera i dok se nikome i ničemu ne nanosi šteta. Stoga nije neobično da naiđete na ljude koji kombiniraju wiccu s drugim uvjerenjima kako bi stvorili sistem vjerovanja koji je njima u potpunosti jasan, logičan i u kojemu zaista uživaju. Ovakve adaptacije bi se unutar wicce nazivale eklektičnima (grč. eklektikos = birati najbolje, odnosi se na "posuđivanje" i spajanje vjerovanja iz različitih tradicija/pravaca kako bi se skrojio sistem uvjerenja prema pojedinačnim potrebama). Naravno, ne mogu govoriti o svim kombinacijama uvjerenja jer bi to oduzelo previše vremena, ali bih vam svakako savjetovala da provjerite što druga tradicija/duhovni pravac/vjera koju kombinirate s wiccom kaže na ovu temu, odnosno u kojoj mjeri ona prihvaća dvovjerje kao mogućnost.

Ipak, kada se priča o dvovjerju unutar wicce, ne misli se na prethodno navedeno značenje već prvenstveno na pojam biteizma (odnosno duoteizma), a u nekim situacijama čak i na diteizam. Htjela bih to sada elaborirati.

Biteizam unutar wicce

Biteizam (eng. bitheism) je vrsta dualizma koja prihvaća postojanje dvaju božanstava/božanskih sila koji nisu oprečni jedno drugome. Naprotiv, oni djeluju u skladnu jedno s drugim i imaju definirane forme/stanja. Iako su najčešće forme muška i ženska, može se dogoditi da je jedna božanska sila utjelovljenje jednu skupinu sila (npr. sve dobre sile), dok druga utjelovljuje drugu (npr. sve zle sile) kao što je slučaj sa Zoroastrizmom. 

Duoteizam (eng. duotheism), kojeg sam već spomenula u postu o wiccanskim vjerovanjima, se najčešće uzima kao sinonim za biteizam jer je i tu fokus na dvije božanske sile. No, ovdje se gotovo uvijek radi o nekom bogu i nekoj božici dok biteizam ne mora implicirati ovaj muško-ženski odnos. Također, ova dva božanstva (dakle muško i žensko božanstvo) su najčešće jednako moćni. 

Najvažnije je zapamtiti da biteizam ne mora nužno podrazumijevati muško-ženske forme dvaju glavnih božanstava, dok duoteizam to gotovo podrazumijeva. Ali ne brinite se, ionako se ova termina koriste kao sinonimi jer su razlike minorne.

Wicca bi se po navedenome mogla uklopiti u definiciju biteizma i duoteizma, makar bi duoteizam ipak bio nešto prihvatljiviji izraz. Aspekt wicce koji ovo najbolje dočarava je odnos Rogatog Boga i Božice Majke koji, osim što se uklapaju u ovaj muško-ženski model, zaista djeluju u skladu jedno s drugim i smatra ih se jednako moćnima. Njihova savršena harmonija se najčešće prikazuje kroz njihov čin snošaja poput onoga na malenoj figuri Moćnog obreda (eng. Great Rite - naziv za dio wiccanskog rituala koji simbolizira snošaj Boga i Božice. Više o njemu ovdje). 

Diteizam unutar wicce

Prikaz Rogatog Boga

Diteizam (eng. ditheism) je vjerovanje u postojanje dvaju božanskih sila koje su najčešće samostalne (dakle neovisne jedna o drugoj). Ovaj pojam podrazumijeva da su te dvije sile oprečne i da se sukobljavaju. Najčešći oblik diteizma jest onaj u kojemu je jedna sila dobra, a druga zla, no može se raditi i o odnosu svjetlo/mrak (dobro i  zlo ne podrazumijeva svjetlo i mrak!), ili pak zima/ljeto. 

Prikaz Zelenog čovjeka

Postoji aspekt wicce koji se odlično uklapa i u ovu definiciju, a to je odnos četiriju aspekata Rogatog Boga unutar dva mita. Prvi mit kaže da bog ima dva "lica" tj. da on poprima formu Zelenog čovjeka/Boga (eng. Green Man/God) u vrijeme proljeća i ljeta te formu Rogatog Boga (eng. Horned God) za jeseni i zime. Ova dva lica su oprečna jer simboliziraju u potpunosti suprotne aspekte godine i prirode; jedan simbolizira zelenje i biljke, dok drugi simbolizira životinje itd.  

Prikazi Kralja hrasta (lijevo) i
Kralja božikovine (desno)

Drugi mit vezan za Boga jest mit o borbi između Kralja hrasta i Kralja božikovine. Opet se radi o simboličnoj borbi ljeta i zime (kako se prije dijelila godina, ljeto je bio topli period godine tj. ono što mi danas smatramo proljećem i ljetom, a hladni dio godine je bio zima tj. jesen i zima). Naime, na dva suncostaja se ova dva božanstva bore za prevlast, ali i Božičinu ljubav. Već se zna tko kada pobjeđuje. Na ljetni suncostaj (21.-23.6. u wicci poznat kao Litha/Midsummer), Kralj božikovine pobjeđuje Kralja hrasta što simbolizira opadajuću snagu Sunca i nadolazeće hladno doba godine (sjetite se poveznice božikovine sa zimom i božićnim dobom). Na zimski suncostaj (21.-23.12. u wicci poznat kao Yule) se događa obratno pa Kralj hrasta pobjeđuje Kralja božikovine što simbolizira povratak toplijeg doba godine kada je Sunce jače, a time i Kralj hrasta jači i dani dulji.

Mit o borbi između dvaju aspekata
 Boga se često reinterpretira
unutar rituala pri čemu se dva muškarca
(koji igraju uloge ovih
aspekata) zaista bore
(naravno, sve je to čisto teatralno).

Ipak, ni ovaj diteizam nije potpun jer iako su ova četiri aspekta Boga kontrastna, ona se ujedno i nadopunjuju međusobno i daju si ravnotežu. Rogati Bog sa sobom donosi hladnoću i vrijeme kada se zemlja oporavlja, kada ju kiša njeguje, dok sa Zelenim čovjekom dolazi toplina i ugoda, ali isto tako i period neumornog rada, sušenja zemlje i tako dalje. Potrebni su svi aspekti da bi postojala ravnoteža. Postavlja se onda pitanje je li ovaj odnos diteističan ako se radi o dvama polovicama koje se dopunjavaju i koje su nužne jedna drugoj?

Smatram da upravo ovakve dileme daju čar wicci, ali i drugim paganskim duhovnim pravcima jer ostavljaju mjesta pojedincu da razmisli o nečemu samostalno, bez dogmi i da nađe najlogičnije objašnjenje za sebe.

Cilj ovog posta je bio da prokomentiram temu dvovjerja u povijesnom i recentnom kontekstu osvrćući se pritom na članak Denivera Vukelića koji mi je zaista bio velika inspiracija i izvor novih saznanja. Ne morate se slagati ni s mojim ni s njegovim mišljenjem i ako se ne slažete, svakako bih voljela čuti u komentarima zašto. :D

Htjela sam također istaknuti kako je sinkretizam jedna sasvim prirodna pojava koja nikoga ne treba vrijeđati. Kulture se miješaju, jezici utječu jedni na druge, pa zašto ne bi tako bilo i s vjerovanjima? Apstraktni pojmovi poput religije i duhovnosti nemaju čvrstih granica, a smatram da bi svijet bio puno ugodnije mjesto da ljudi to shvate. Ne postoji "naše" i "vaše". U prirodi, na ovoj planeti postoji samo "zajedničko".

Nadam se da ste uživali čitajući ovaj post! :)
Vaša Witch's Cat