Blagoslovljena Ostara 2015.

Ove godine je Ostara za mene mnogo drukčija nego za druge i gledam je iz apsolutne drukčije perspektive nego što je bio slučaj prijašnjih godina. Danas, na dan proljetnog ekvinocija vrlo rano ujutro (ni manje ni više nego na noć tamnog Mjeseca), preminuo mi je djed. To je cijela obitelj očekivala već dva tjedna koje je on proveo vozeći se između bolnice i staračkog doma. S obzirom na njegovo fizičko i duševno stanje, svi smo se složili da se spasio što je preminuo i da je sada konačno miran. Ne planiram vas u ovom postu zamarati tužnim detaljima ove priče već iznijeti svoje shvaćanje Ostare potaknuto upravo ovim okolnostima.

Proljetni ekvinocij označava važan okretaj Kola godine i predstavlja poljoprivrednu Novu godinu. Ovo je prvi dan proljeća, dan kada sve već cvate, sjemenke već klijaju, kada su dan i noć jednake duljine, a time sile kaosa i kozmosa u ravnoteži. Meni ove godine ipak do izražaja najviše dolazi reinkarncijski aspekt ovog sabata. Hoću reći da proljeće predstavlja vrijeme buđenja zemlje, ponovnog rasta biljaka koje su drijemale sve donedavno i novi, važni korak u nadolazeću godinu. Ljudi znaju zaboraviti da kada nešto novo počne, često uz to bude nečemu drugom kraj. Da bi drvo raslo, njegovo lišće mora pasti da istrune i nahrani zemlju. Da novi hrast može izrasti iz zemlje, jedan žir se mora "žrtvovati" i pasti na zemlju koja će ga primiti u svoju utrobu.

S obzirom na sve što sam doživjela nedavno, naprosto ne mogu sagledati Ostaru kao blagdan strasti, plodnosti, seksualnosti i općeg veselja. Umjesto toga ga trenutno vidim kao predstavnika neminovnih životnih promjena koje su ujedno prirodne. Kolo godine je refleksija kola rađanja, smrti i ponovnog rađanja. U takvom kolu Ostara (rekla bih uz Yule i Imbolc) predstavlja jedan aspekt prije spomenutog ponovnog rađanja. Stoga trenutno razmišljam o ovom ciklusu koji pokreće biološki sat prirode. 

Svakako je lakše prihvatiti smrt ako ju se shvaća kao sastavni dio života ili čak nastavak života nakon čega slijedi kratki period odmora i onda ponovno rađanje. I tako iznova i iznova. Možda je reinkarnacija samo jedno od mnogih viđenja svijeta i ljudske egzistencije koje nam pomaže da ostanemo staloženi i pozitivni u najtežim životnim situacijama. Da ona i jest samo to i ništa više, opet sam sretna što mogu sagledati svijet i prirodu na takav način. Ona me podsjeća da su i oni najteži trenuci u našim životima tu da nas nauče nečemu ili da nas osnaže.

Pouka koju sam izvukla iz ovog iskustva (koje mi je, moram priznati, sasvim novo) jest da je sve ciklično i da je jedina konstanta u životu zapravo promjena. Ništa ne možemo vječno konzervirati jer je promjena prirodna.

Ove godine ću Ostaru obilježiti sa svojom najbližom rodbinom i voljenim ljudima iako u ponešto sjetnije raspoloženju nego što bih voljela. Zato želim da za vas Ostara bude puna veselja, blagoslova i strasti!

Do sljedećeg posta,

vaša Witch's Cat