20.4.14

Zašto i pagani mogu slaviti Uskrs

Paolo Veronese - Uskrsnuće Kristovo (cca. 1570.g.)
Nisam namjeravala pisati post za Uskrs, ali sam dobila i suviše poticaja od dragih mi ljudi koji su zaista tolerantni i otvorenog uma. Prvi poticaj mi je bila poruka od prijatelja koji mi je jutros čestitao Uskrs na najsimpatičniji mogući način! Drugi poticaj mi je bila košara prepunjena bojanim jajima i drugim Uskršnjim ukrasima među kojima se našla figura zeca, ali i nekolicina figura leptira. Kada sam pitala majku (koja je i aranžirala košaru) zašto je stavila te leptire pošto nemaju direktne veze s Uskrsom, ona je rekla da naprosto imaju jer su simbol proljeća! Ova me izjava oduševila jer je dokaz da i kršćani percipiraju Uskrs na jedan dublji način; jedan koji ide dalje od religijske doktrine. 

Već sam u prijašnjem postu o Ostari govorila o sličnosti ovog paganskog slavlja proljetnog ekvinocija s Uskrsom, ali bih u ovom postu podrobnije objasnila o čemu se radi. U istraživanju ovoga mi je najviše poslužila knjiga The Golden Bough od Jamesa Frazera (prijevod na srpskom postoji i nosi naziv Zlatna grana). On je u svojim istraživanjima zaključio da je velik broj kršćanskih blagdana oblikovan po uzoru na paganske. Ovo je bilo u interesu Crkve koja je pokušala pridobiti što više vjernika i maknuti ih što dalje od paganizma. Kako i sam Frazer kaže:
"When we remember that the festival of St. George in April has replaced the ancient pagan festival of the Parilia; that the festival of St. John the Baptist in June has succeeded to a heathen midsummer festival of water: that the festival of the Assumption of the Virgin in August has ousted the festival of Diana; that the feast of All Souls in November is a continuation of an old heathen feast of the dead; and that the Nativity of Christ himself was assigned to the winter solstice in December because that day was deemed the Nativity of the Sun; we can hardly be thought rash or unreasonable in conjecturing that the other cardinal festival of the Christian church - the solemnisation of Easter - may have been in like manner and from like motives of edification, adapted to a similar celebration of the Phrygian god Attis at the vernal equinox." (str. 283-284 u engleskom originalu)
Po srpskom prijevodu: "Kad se ima u vidu da je Đurđevdan  aprilu zamenio staru neznabožačku svetkovinu Parilije; da je svetkovina sv. Jovana Krstitelja u junu nasledila neznabožačku srednjoletnju svetkovinu vode; da je Velika Gopođa u avgustu potisnula Dijaninu svetkovinu; da je praznik Svih Svetih u novembru produženje jedne stare neznabožačke svetkovine u spomen mrtvih i da se samo rođenje Hrista proslavlja o kratkodnevici u decembru jer je taj dan smatran danom rođenja Sunca, onda nam se ne može prebaciti da je neoprezno i neopravdano što pretpostavljamo da je i drugi glavni praznik hrišćanske crkve - proslavljanje Uskrsa - možda na sličan način i iz sličnih motiva snaženja religije prilagođen sličnoj proslavi frigijskog boga Atisa o prolećnoj ravnodnevnici." (str. 358-359 u srpskom prijevodu)
Motivi Crkve su ovdje nebitni. Možda je Crkva zaista smatrala da su paganska vjerovanja heretična i da će nevine duše pokvariti i odvesti u pakao, a možda je samo bilo pitanje popularnosti, politike ili nečeg treće. Važan je sinkronicitet koji se zbio i zbog kojeg osobno smatram da se paganizam i kršćanstvo ne bi trebali razilaziti već se naučiti međusobno tolerirati (ako ne i voljeti). Ne isplati se svađati oko toga čije je vjerovanje/običaj došao prije jer su na kraju krajeva svi motivi koje se slavi u svijetu odavno usađeni u ljudsku psihu. Od davnina ljudi slave manje-više iste stvari samo što ih drukčije nazivaju. Ovoga je također bio svjestan Frazer koji je komentirao o ovim sukobima u prošlosti:
"...Christians and pagans alike were struck by the remarkable coincidence between the death and resurrection of their respective deities, and that the coincidence formed a theme of bitter controversy between the adherents of the rival religions, the pagans contending that the resurrection of Christ was a spurious imitation of the resurrection of Attis, and the Christians asserting with equal warmth that the resurrection of Attis was a diabolical counterfeit of the resurrection of Christ. In these unseemly bickerings the heathen took what to a superficial observer might seem strong ground by arguing that their god was the older and therefore presumably the original, not the counterfeit, since as a general rule an original is older than its copy. This feeble argument the Christians easily rebutted. They admitted, indeed, that in point of time Christ was the junior deity, but they triumphantly demonstrated his real seniority by falling back on the subtlety of Satan, who on so important an occasion had surpassed himself by inverting the usual order of nature." (str. 284 u engleskom pdfu)
Odnosno: "...vidi se da su hrišćani i pagani bili pod velikom utiskom značajne podudarnosti između smrti i vaskrsenja njihovih odnosnih božanstava, i da je ta podudarnost bila tema ogorčenih rasprava između pristalica suparničkih religija; mnogobošci su dokazivali da je Hristovo vaskrsenje bilo falsifikovanje i imitacija Atisovog vaskrsenja, dok su hrišćani sa istom vatrenošću tvrdili da je Atisovo vaskrsenje đavolsko izopačenje Hristovog. U ovim neuljudnim čarkama mnogobošci su zauzeli gledište, koje je površnom posmatraču moglo izgledati neoborivo, da je njihov bog stariji i prema tome original, a ne izopačena imitacija, jer je prema opštem pravilu original stariji od svoje kopije. Hrišćani su lako pobili ovaj slabi argumenat. Oni su priznali da je sa gledišta vremena Hristos mlađe božanstvo, ali su trijumfalno dokazali njegovo stvarno staršinstvo napadanjem lukavosti Satane koji je u toj važnoj prilici prevazišao samog sebe izvrnuvši uobičajeni red prirode." (str. 360-361 u srpskom prijevodu)
Ovakve rasprave traju stoljećima i bilo bi nerealno očekivati da sada prestanu. Pitanja poput ovih su vječna. Stoga moja namjera nije odgovoriti na pitanje koji je blagdan došao prvi, već ukazati na sličnosti između slavlja Uskrsa i paganskih običaja koje neki prakticiraju i dan danas i koji su se prakticirali još u doba antike. Ove sličnosti bi trebale moći povezati ljude, a ne ih razdvajati. Upravo zbog ovih sličnosti i pagani mogu doživjeti i proslaviti Uskrs, ili barem neke njegove aspekte.

Etimologija uskrsa

Krenimo prvo od samog naziva "Uskrs" (i sličnog termina u sprskom jeziku - Vaskrs). Ovi nazivi su iznimka u gomili naziva za ovaj blagdan, ali su i najizravniji. Svakome je očito da se referiraju na sam pojam uskrsnuća Isusa Krista kojeg ovaj blagdan i obilježava i slavi. 

Većini svijeta je poznata engleska riječ "Easter". Korijeni ovog naziva nemaju veze s Biblijom i često služe kao argument paganima za to da "slavlje ekvinocija prethodi Uskrsu" (stavljam u navodnike jer ovo nije tema ovog posta, ali zaista jest vrijedno spomena). Naime, korijeni ovog naziva su u staroengleskoj riječi Easterdæg (u prijevodu: uskršnji dan). Ovaj je dan bio posvećen božici Eastre/Eostre (anglosaksonskoj božici plodnosti, proljeća a originalno vjerojatno svitanja) koju se slavilo na proljetnu ravnodnevnicu. Neki smatraju da riječi "Easter" i "east" (engleski za istok) imaju isti korijen, što bi bilo i logično jer na istoku sunce izlazi, Eostre je između ostalog i božica svitanja, a i simbolika uskrsnuća se odlično uklapa u cijelu ovu priču. U ovom kontekstu se često spominju i teutonsku božicu Ostaru koja je također bila božica plodnosti. Njemački naziva za ovaj blagdan, Ostern, je jako sličan engleskom i ukazuje na to da ova dva germanska jezika crpili inspiraciju iz svoje anglosaksonske prošlosti i mitologije.

Nekima će možda biti poznat i naziv Vazam koji se odnosi na Veliki petak, Veliku subotu i sam Uskrs. Povezanost s riječju "veliki" se može vidjeti u grčkom izrazu za Uskrs - μεγάλη ἡμέρα (megálē hēmera) što znači "velika noć". Ovaj dan/noć je velik upravo jer je to dan uskrsnuća. Više jezika je prigrlilo ovu etimologiju, na primjer češki (Velikonoce), poljski (Wielkanoc), slovački (Vel`ka noc) i slovenski (Velika noč). U nekim se jezicima pak radi o velikom danu, a ne o noći, kao u makedonskom (Велигден), bugarskom (Великден) i ukrajinskom (Великдень).

Ipak, najrašireniji naziv za ovaj blagdan potječe od hebrejske riječi pesah ("prolazak") koja opet potječe od izraza pasah ("on je prešao", eng. he passed over). Spomenuti prolazak se odnosi na starozavjetni židovskog naroda kroz pustinju, što i obilježava židovski blagdan Pasha. Slični nazivi za Uskrs se mogu naći u jezicima cijelog svijeta: u francuskom jeziku Pâques, u talijanskom Pasqua, u španjolskom Pascua, u portugalskom Pessach, u nizozemskom Pasen, u danskom Påske, u ruskom Paskha i u mađarskom Pészah. Smatra se da se u srednjem vijeku Uskrs u engleskom nazivao Pasche (a u 16. i 17. stoljeću su se uskršnja jaja nazivala pace eggs, ili pasch eggs u engleskoj i škotskoj). Izraz pasah i njegov prijevod ("on je prešao", "prijeći preko") je izvor engleske riječi Passover (u doslovnom prijevodu: prijeći preko, dolazi od hebrejskog ha-pesah koje ima isto značenje) koja se odnosi Božje prelaženje preko kuća Izraelaca u Egiptu kada je ubio svu egipatsku prvorođenu djecu (među najpoznatijim je biblijskim pričama).

Svakako, Pasha i Uskrs su neminovno povezani jer se Isusa poistovjećuje s pashalnim janjetom. Naime, u knjizi Izlaska, Izraelci su trebali namazati svoja vrata krvlju pashalnog (žrtvenog) janjeta kako bi Bog znao da treba prijeći preko njihovih kuća i ne ubiti nikoga u njoj. Isus je u ovom smislu isto žrtveno janje jer je umor na križu za spasenje čovječanstva. A da ne govorimo još o drugim poveznicama između Isusa i janjadi koje su vam sigurno poznate.

Motiv uskrsnuća u drugim tradicijama

Uskrsnuće je očito ovdje središnja tema. No, kršćanstvo nije jedina religija u kojoj je ovaj motiv zabilježen. Mnoge druge mitologije, vjere, duhovni pravci itd. su slavili ovaj fenomen i uzimali ga kao važan proljetni simbol. 

Nadovezujući se na prijašnji spomen povezanosti Uskrsa i proljeća, vrijedi napomenuti da je paganski "Uskrs" (tj. proljetna ravnodnevnica) u suštini slavlje povratka Sunca nakon dugih i mučnih zimskih mjeseci. Odnosno, Sunce se tada preporađa, baš kao što se i Isus ponovno rađa na Uskrs. Ne smijemo ovdje zaboraviti ni na povezanosti engleskih riječi "Easter" i "east" (istok - smjer izlaska Sunca). 

Očito je da je proljeće bilo od velike važnosti svim kulturama i vjerama jer su i pagani i kršćani slavili povratak Sunca (pa kako ga god nazivali), a time i topline, duljih dana i pogodnijih uvjeta za život.

Mnoga su božanstva u mitologiji bila uskrsnuta na ovaj ili onaj način (iako neću ulaziti u prevelike detalje): mezopotamska božica Ištar (ili sumerska Innana), egipatski bog Horus, indo-iranski bog Mitra, grčki Dioniz i drugi. Frazer smatra da su najvažniji utjecaj na tradiciju Uskrsa imala dva mita: uskrsnuće grčkog boga Adonisa, i uskrsnuće frigijskog boga Atisa. 

Uskrsnuće Adonisa

Adonis je zapravo rođen iz biljke (jer je Afrodita njegovu majku pretvorila u miru). Spasila ga je/pronašla sama Afrodita (grčka božica ljubavi) koja ga je ostavila božici Perzefoni (grčkoj božici podzemnog svijeta) na čuvanje. Perzefona ga je odgojila, ali se s vremenom i zaljubila u njega jer je bio prelijep. Afrodita se vratila zahtijevajući Adonisa za sebe (izgleda da se ona također u njega zaljubila), ali ga Perzefona nije htjela pustiti. Adonisa je uskoro ubio vepar (postoji mnogo teorija o tome koje je božanstvo poslalo ovu zvijer, ali je to sada nevažno), a u svoje ga je ruke na samrti uzela Afrodita. Ona je poprskala njegovu krv nektarom iz čega je izrastao cvijet anemone. Ovo je prvi motiv uskrsnuća u ovoj priči. No, obje božice su nakon smrti polagale pravo na njegovo tijelo, ali je Zeus odlučio da će ga morati dijeliti. Stoga je Adonisu suđeno da pola godine provodi s Perzefonom u podzemnom svijetu, a drugu polovicu s Afroditom u gornjem svijetu (odnosno, trećinu godinu s Perzefonom, a dvije trećine s Afroditom jer mu je dato na biranje gdje će provesti jednu trećinu godine, a on bi uvijek izabirao Afroditu). Njegov izlazak svake godine iz podzemnog svijeta je također očiti simbol uskrsnuća.

Pošto je Adonis bog žita, a prvenstveno plodnosti, ujedno je i nekakav vjesnik proljeća. Njegovo uskrsnuće je ujedno i najava ljepših, toplijih mjeseci kada plodni aspekt prirode prevladava. Frazer povlači paralelu s ovim mitom i slavljem Adonisovog uskrsnuća u Siriji (koje se slavilo otprilike u isto vrijeme kao i Uskrs). 

Utjecaj Adonisovog kulta je po Frazeru najviše vidljiv u Grčkoj, na Siciliji i na jugu Italije (odnosno na područjima koja su govorili grčkom jezikom doba prodora ovih utjecaja). U ovom se kontekstu spominju "Adonisovi vrtovi" koji su bili najpopularniji na Siciliji. To su bile košare, ili lončanice napunjene zemljom u koje se sadilo pšenicu, ječam, salatu, ili neko cvijeće. Biljka bi rasla osam dana i nakon toga bila bačena u more, ili u potok skupa sa prikazima boga Adonisa. Za samu biljku se vjerovalo da je neantropomofrni prikaz boga Adonisa, ili pak manifestacija njegovih moći, dok su prikazi koji su bili bačeni uz biljku bili antropomorfni. Ovaj običaj je ostao i u Hrvatskoj gdje se za Božić sadi pšenica. I u kršćansku je ona simbol plodnosti pa se vjeruje da će godina biti plodna i urod dobar ako pšenica dobro uspije (no ona se obično sadi za blagdan sv. Lucije koji se obilježava 13. prosinca). 

Prije spomenuti Adonisovi vrtovi su se znali postavljati i na Adonisov grob, a ovaj običaj je vidljiv i dan danas za Veliki petak kada se darovi (često u obliku pšenice, ponekad sirnice, ili drugih darova) postavljaju na Kristov grob u katoličkim ili grčkim pravoslavnim crkvama. Ovaj je običaj po Frazeru također najjače vidljiv na Siciliji, ali i na drugim mjestima (u Hrvatskoj se ovakvi darovi donose za Veliki petak, ali češće za Veliku subotu).

Neki su zamijetili i sličnosti između ikonografije Adonisove smrti (gdje je prikazan najčešće s Afroditom koja ga drži u naručju) te slavnih Pietà u kojima se prikazuje mrtvi Isus u Marijinim rukama.

Michelangelo - Pietà, bazilika sv. Petra,
Vatikan (1499.g.)
Giovanni Bellini - Pietà (1505.g.)




Anton Losenko - Smrt Adonisa (1764.g.)
Thomas Willeboirts - Smrt Adonisa 
(iza 1642.g.)















Adonisa se često povezuje, ili čak poistovjećuje s frigijskim bogom Atisom koji je, kako sam već istaknula, također zadržao važno mjesto u ikonografiji uskrsnuća.

Uskrsnuće Atisa

Priču o Atisovu uskrsnuću sam već ispričala u jednom prijašnjem postu, no ponovno ću je ispričati ovdje. Ona ide ovako:
Zeus se zaljubio u Kibelu, ali ga je ona odbila. Zeus, naravno, nije znao što znači "ne", pa je prosuo svoje sjeme na nju dok je spavala. Ona je uskoro rodila Agdistisa - hermafroditskog demona kojeg su se svi bogovi bojali. Tako su u jednom naletu straha njemu odrezali penis (motiv žrtvovanja) iz kojeg se rodilo drvo badema. Tada u priču ulazi još jedna mitološka figura - Nana, koja je pojela badem s tog stabla i zatrudnila. Rodila je sina devet mjeseci kasnije, koji je kasnije dospio u ruke brižnih pastira u blizini (majka ga se htjela riješiti pošto on nije zapravo imao oca, što je zapravo bio sramotno). Dječak je toliko bio prekrasan da se u njega zaljubila sama Kibela (njegova baka, inače). Taj se dječak zvao Atis. On je bio zaljubljen u drugu ženu, no Kibela nije marila za to. Ona ga je htjela pošto-poto te je postala ljubomorna van svih granica normale. On je naravno htio zaštiti svoju dragu i počeo loviti Kibelu po planinama, ali je uskoro poludio. Tako je, jednog dana, stojeći pored bora, Atis odlučio počiniti samoubojstvo. Iz njegove su krvi izrasle prve ljubičice. Stablo je uzelo njegovu dušu, a Kibela je, uz Zeusovu pomoć, uskrsnula Atisovo tijelo.

Frazer objašnjava da se Atisovo uskrsnuće slavilo u Rimu 24. i 25. ožujka, odnosno oko datuma proljetnog ekvinocija. Još jedna sličnost između Atisovog i Kristovog uskrsnuća jest činjenica da su oboje ležali tri dana u grobnici prije nego što su uskrsnuli. Ovaj mit je, za razliku od Adonisovog, vršio utjecaj u zemljama koje su govorile na latinskom (Rim i većina zapadnog svijeta). 


Očito je da je motiv uskrsnuća i njegova simbolika bila poznata gotovo svim civilizacijama. Čak su i mitovi međusobno jako slični kada se ide u detalje (i Adonis i Atis su ubijeni od strane vepra, i Isus i Atis su bili tri dana u grobnici prije uskrsnuća itd.), samo se razlikuju imena protagonista. No, napisano je i previše knjiga na temu Isusovog uskrsnuća kao simbola rađanja Sunca. Stoga vama prepuštam daljnje istraživanje o ovoj temi (makar još dosta podataka možete pročitati i u Frazerovoj knjizi), a ja prelazim na sljedeću temu.

Određivanje datuma Uskrsa

Mnogi nazivaju sam način na koji se datum Uskrsa određuje "paganskim" jer se bazira na fazama Mjeseca. Naime, Uskrs nema fiksni datum; sam Uskrs spada na prvu nedjelju nakon prvog punog Mjeseca iza proljetnog ekvinocija (za kojeg je Crkva odredila fiksni datum - 21. ožujka). Ove godine je prvi puni Mjesec iza proljetnog ekvinocija bio tek 15. travnja pa Uskrs nije mogao biti prije 20. travnja (jer je to prva nedjelja nakon 15. travnja ove godine). No vrijedi napomenuti da se ovo odnosi na katolički način računanja Uskrsa. 


Postoji još mnogo paralela koje bi se mogle povući, ali smatram da je ključno u slavlju Uskrsa slavlje novog početka. To što katolici slave ovaj početak u obliku Kristovog uskrsnuća, a pagani nekoliko dana ranije u obliku proljetnog ekvinocija i rasta Sunca zaista nema veze. Postoji previše sličnosti u samoj ovoj simbolici novih početaka da bi se dvije ovako bliske tradicije sukobile. 

Iz ovog razloga čestitam Uskrs svojim bližnjima iako ja nisam kršćanka, a i moji najbliži meni čestitaju Uskrs makar znaju da ne vjerujem u njega na isti način kao i oni. Na kraju krajeva, zašto ne prihvatiti nečiji blagoslov ili lijepe želje? Po mome mišljenju nije važno koja je religijska pozadina tih želja/blagoslova dok je god namjera pozitivna. Sada mi je pala na pamet izjava jedne prijateljice koje je također paganka i koja mi je jednom rekla da neće odbiti svećenika koji joj želi blagosloviti kuću jer je blagoslov blagoslov bez obzira iz koje religije dolazi. 

Želim vam svima sretan Uskrs (i vama koji slavite, i vama koji ne slavite) i lijepo druženje s obitelji. Sjetite se biti tolerantni prema drugima čija se uvjerenja razlikuju od vaših i fokusirajte se na sličnosti umjesto na razlike.

Do sljedećeg puta,
vaša Witch's Cat

Nema komentara:

Objavi komentar