"Izlaženje iz vještičjeg ormara"

Mislim da je svima bjelodano jasno da paganizam (a uz njega i wicca) nije velika svjetska religija i da je mnogo ljudi jako neupućeno u vezi njega. Ova neupućenost nerijetko vodi do zabluda. Naravno, ne krivim ljudi što su neupućeni, ili ako su zbog dezinformacija dobili krivi dojam o nečemu jer ne mora svakoga sve zanimati. Ipak, za nas koji prakticiramo ovu duhovnost, to može predstavljati problem.

Neki od vas su se možda našli u situaciji da žele svojim bližnjima, ili čak široj zajednici obznaniti svoju vjeroispovijest i stavove iz raznih razloga - naprosto da znaju, da možete prakticirati svoja vjerovanja na miru i više ne tajiti nešto, kako biste sebi olakšali  malo život, približili svoju vjeru drugima (i time razbili neke predrasude) i tako dalje. Ali pritom se redovito pojavi problem straha od reakcije drugih ljudi.

U engleskom postoji izraz koji označava obznanjivanje ovako osjetljive informacije nekome - coming out of the closet (izlaženje iz ormara). Takav se izraz najviše koristi za obznanjivanje seksualne orijentacije, iako je u zadnje vrijeme modificiran kako bi se prilagodio vještičjem/paganskom kontekstu pa je nastao izraz "coming out of the broom closet" (izlaženje iz vještičjeg ormara). Stoga ovaj post (pa čak i cijeli blog pošto je dobio po ovom izrazu naziv) posvećujem svima onima koji su ikada izašli iz vještičjeg ormara i onima koji to žele, ili planiraju napraviti.

Moj izlazak iz ormara

Započela bih post s pričom iz vlastitog života samo kako biste imali primjer pred sobom. Moj izlazak iz "vještičjeg ormara" je bio u potpunosti neplaniran, ali je sve ispalo na kraju u redu.

Počela sam proučavati wiccu još u ranoj dobi od 12 godina. Sve je krenulo kroz rasprave preko foruma gdje sam imala sreću pričati s dosta iskusnih ljudi i dobiti brojne dobre preporuke za knjige. Neke od njih sam kriomice printala i pomalo nabavljala neke dijelove obrednog pribora kako sam stizala. Među njima se našla Knjiga sjenki, athame, figure Boga i Božice i tako dalje. Sve sam to držala u jednoj ladici u svojoj sobi, a imala sam (i još imam) tu sreću da mi ukućani drže do privatnosti pa nisu imali naviku kopati po sobi.

Jednog dana, kad sam imala 14 godina, majka je tražila nešto u mojoj sobi, otvorila ladicu i ostala iznenađena kad je ugledala čudne knjige i athame. Kako reagirati? Pozvala me u sobu i suznih očiju pitala što radi bodež u mojoj ladici. Kao što vidite, situacija je bila jako nezgodna i nisam znala kako objasniti samo tu jednu stvar bez da objasnim sve. I tako sam joj krenula nekoliko sati pričati o svim svojim vjerovanjima i praksama.

Moji roditelji su katolici i pomislila sam da je najbolji način da im objasnim svoja vjerovanja taj da ih približim njihovima. Stoga sam krenula povlačiti paralele...sve koje sam mogla smisliti. Usporedbe rituala s misom i molitvom, usporedba magije s molitvom, prvoblagoslova s krštenjem, inicijacije s pričesti/krizmom, združenja s vjenčanjem i tako dalje. Objasnila sam joj temeljne doktrine wicce i odgovarala na sva pitanja koja je imala. Naravno, pitala me koristim li onaj bodež za ikakve loše stvari pa sam je smirila i objasnila da u wicci nema rezanja, krvnih žrtvi i sličnog. Imala je i brojne druge brige koje se zapravo vrlo lako moglo anticipirati s obzirom na stereotipe i predrasude o wiccanima i paganima. Ali, strpljivo sam joj odgovarala na sva pitanja i razbila predrasude koje je imala.

Sličan sam razgovor ponovila s ocem sljedeći dan. On je nešto konzervativniji od majke, ali sam uspjela i njemu približiti temu kroz mirnu raspravu. Njegova reakcija na kraju je bila samo to da nema ništa protiv mojih vjerovanja i praksi "dok god meni ne štete". 

Savjeti

Izlaženje iz vještičjeg ormara nije mala stvar i ne bi se smjela olako shvatiti. Zapravo može imati velike posljedice, kako pozitivne tako i negativne, na život pojedinca. Osnovna dilema je u tome što se ne možete ponovno "vratiti u ormar" nakon što izađete iz njega. Već sam rekla da pravljenje ovog jednog koraka može imati i jako lijepe posljedice, ali osjećam potrebu upozoriti vas i na neke moguće loše konzekvence. Predlažem zato da, ako planirate izaći iz vještičjeg ormara, postavite sebi sljedeća pitanja:

• Jesam li ja spreman/spremna?
  Potrebna je određena doza zrelosti da bi osoba izašla iz ormara. Ne mislim pritom samo na fizičku i psihičku zrelost (sposobnost da se podnose stresne situacije, sposobnost mirnog rješavanja konflikata i slično) već i na duhovnu zrelost i ispraksiranost. Naime, teško je objasniti nekome osnove svoje vjere i temeljne svjetonazore ako ih i sami niste dobro definirali i proučili dovoljno toga da izdvojite ključne stvari, ili baš ono što je potrebno za približiti temu sugovorniku. 
• Jesu li mi bližnji spremni?
  Ako objasnite sve svojim bližnjima, a oni nisu spremni čuti to, ili nisu u stanju to prihvatiti iz raznoraznih razloga (ovo se kosi s njihovim svjetonazorima, konzervativniji su pa to jednostavno percipiraju kao nešto loše uslijed utjecaja medija, dotadašnjeg odgoja, stereotipa, predrasuda itd.) onda se može dogoditi upravo suprotno od onog što želite. Umjesto da vas zbliži i da vam donese slobodu, može vam donijeti brojne restrikcije i udaljiti vas od osobe/a (npr. prijateljska/ljubavna veza može oslabiti, roditelji mogu zabraniti određene stvari i tako dalje).
• Postoji li uopće potreba za izlaženjem iz ormara?
  Ponekad jednostavno još nije pravi trenutak i nema potrebe za tim jer se stvari neće promijeniti time što javno iskažete svoje mišljenje. Uostalom paganizam, wicca, vještičarstvo i njima srodne prakse su prilično privatne te ionako nisu namijenjene za velike krugove ljudi. Stoga nema potrebe šetati okolo s natpisom oko vrata na kojem piše "ja sam pagan/wiccan/vještica".
• Hoću li se nametati ako poduzmem prvi korak?
  Savjetujem da se pitate biste li se vi nametali sugovorniku kada biste mu/joj išli pričati o svojim stavovima. Ovo nije tema koja se može "usput" spomenuti tijekom kave, a može uzrokovati i nesuglasice. Zato se obične pusti drugu osobu na pokrene dijalog o tome. Tuđa vjeroispovijest ne zanima svakoga. Dapače, za dosta ljudi to uopće nije važan faktor u prijateljstvu/vezi, ili bilo kakvom drugom odnosu. Uz to, nepisano pravilo u paganizmu jest da nema prozelitizma, a upravo time što prvi spominjete ovu temu i branite svoju vjeru i stavove (što će neki shvatiti kao promoviranje), ovo se može shvatiti kao pokušaj obraćenja, ili nametanja.
• Kako želim izaći iz vještičjeg ormara?
  Uvijek je dobro imati razrađen sistem i pristup, znati što želite reći i na koji način te znati što bi bilo bolje izbjegavati s obzirom na sugovornika. Ovo se blisko veže uz prvo pitanje jer ako vam je u planu samo početi kričati na drugu osobu ako ona krene kritizirati vaše stavove i objašnjavati kako je to što radite "loše za vas", onda radije nemojte uopće napraviti ovaj korak. Agresivne reakcije poput mahanja ruku, povisivanja tona, vrijeđanje tuđih svjetonazora kao metoda obrane vlastitih i slično su osuđene na propast. Ako niste u stanju mirno prodiskutirati o ovome s nekom osobom i odgovarati na njihova pitanja, onda možda nije pravo vrijeme za vas.

Pozitivne strane

Nakon što sam roditeljima objasnila sve, imala sam osjećaj kao da mi je kamen pao sa srca. Više se nisam morala skrivati s knjigama, ili čekati da izađu iz kuće da mogu napraviti ritual. Mogla sam biti ja. Mislim da je svima onima koji izađu iz vještičjeg ormara lakše jer ne moraju živjeti dvojni život i konačno mogu slobodno prakticirati svoju vjeru (iako ne mogu dovoljno naglasiti da slobodno prakticiranje i nametanje nisu jedna te ista stvar).

Druga dobra strana ovoga jest to što vam se počnu otvarati nova vrata. Ako nesputano razgovarate s ljudima o svojoj vjeri, postoji mogućnost da ćete upoznati istomišljenike. To se meni dogodilo, a vjerujem i većini onih koji su ovo učinili. Stvari se jednostavno poslože. Sve krene tako da se kroz priču i poznanstva upozna ona jedna osoba koja vas upozna dalje s još dvoje-troje ljudi i od tu sve krene svojim prirodnim tokom. Tako sam sada blagoslovljena priličnim krugom ljudi (prijatelja) s kojima mogu slaviti sabate i na druge načine prakticirati paganizam.

Doduše, dosta ljudi uspije naći krug istomišljenika i bez da u užoj ili široj javnosti izađe iz ormara. Ali tada je problem to što se ne skriva samo osobna praksa, već praksa više ljudi, što je mnogo teže.

Negativne strane

Moram priznati da osobno nisam imala negativnih iskustava nakon svog izlaska iz ormara jer sam odlučila reći samo svojim bližnjima - obitelji, najbližim prijateljima, partneru. Imam sreće da su oni svi vrlo tolerantni i da su bili voljni me saslušati do kraja. Izbjegavala sam ovu temu s ljudima iz akademskih/poslovnih krugova i s onima s kojima nisam toliko bliska iz više razloga koje ću navesti u ovom podnaslovu.

Ako vas osoba kojoj govorite voli, veće su šanse da će vas voljeti bez obzira na vašu vjeroispovijest, ili će u najmanju ruku naučiti to tolerirati/poštivati/živjeti s tim. Zato ja nisam govorila ljudima s kojima nisam jako bliska.

Primjerice, ako ovo objavite cijelom svijetu na nekoj društvenoj mreži, ili krenete o tome pričati na poslu/fakultetu/u školi, krene se "pričati o vama". Te priče mogu donijeti mnogo neugodnih situacija, komentara i redovito osuda. U ekstremnim situacijama su ljudi znali izgubiti posao, dobiti "lošu reputaciju" zbog izmišljenih gluparija, gubiti prijateljstva, poslovne/akademske prilike i kontakte i biti namjerno/nenamjerno "kažnjeni" od strane zajednice za to što su drukčiji.

Zbog svega ovog neki odlučuju "ostati u ormaru" jer je to (1) linija manjeg otpora i (2) jer im moguće negativne posljedice prevažu nad pozitivnima.

Nekima je drago potajice prakticirati svoju vjeru jer im omogućuje kvalitetnu praksu (ne gube vrijeme jer znaju da trebaju kvalitetno iskoristiti ono malo vremena što imaju za to, koncentriraju se na ono najvažnije, ne moraju se baviti eksternim problemima koji bi im ometali praksu i nemaju neke prepreke koje bi inače imali). Drugima je važnija sigurnost i privatnost pa su i s te strane mirni jer, naposljetku, kako će vas netko napadati, ili kršiti privatnost ako ne zna odakle krenuti (niste ništa odali po ovom pitanju o sebi pa vas se nema na temelju čega napadati).

Istina je da izlaženje iz ormara može imati negativne posljedice, ali je zato potrebno prosuditi situaciju odnosno vlastitu spremnost, toleranciju okruženja te moguće ishode. Konačna odluka i odgovornost su na vama.

Moje mišljenje je da je uvijek bolje izaći iz ormara ako je to ikako moguće, mada razumijem da se mnogi ne nalaze u poziciji da tako mogu postupiti. Takvima savjetujem da izvuku najbolje iz vlastite situacije. Smatram da je izlaženje uvijek bolja opcija jer oslobađa pojedinca, zbližava ljude, proširuje vidike i stvara brojne nove mogućnosti.

Žao mi je jedino što ne mogu dati konkretnije savjete na ovu temu jer znam koliko je ona važna i aktualna za velik broj ljudi danas (dobivala sam više e-mailova s ovim upitom). Svaka osoba ima specifičnu situaciju pa prema tome ne postoje generičke upute koje vrijede za svih. No, dobre misli vodilje za svakoga su, barem po mom skromnom mišljenju:

• dobro procijenite situaciju prije nego se upustite u išta
• pustite sugovornika da načne temu (bilo u razgovoru, ili u prikladnoj situaciji kao što je bila moja)
• ne lažite osim ako ne morate kako biste spasili nešto (ljudi redovito lažu poslodavcima, kolegama, ili ljudima s kojima nisu previše bliski kako bi izbjegli konflikte i negativne posljedice koje će imati većeg odjeka u njihovim životima poput gubljenja posla) iako je čak i tada laganje diskutabilno (npr. koliko je opravdano lagati partneru o ovome samo kako biste spasili vezu/brak jer time zapravo gubite svoj integritet, povjerenje partnera i skrivate dio svoje osobnosti)
• ne reagirajte agresivno i burno tj. uvijek budite smireni

Želim vam puno sreće i mudrosti na daljnjem putu! Nadam se da će vam moji savjeti i osobno iskustvo koristiti. :)

Do sljedećeg posta,

vaša Witch's Cat