Svjesna sam da je pitanje koje postavljam jako škakljiva tema, ali netko ga mora postaviti. Vjerojatno ste se svi ovo zapitali, ali niste znali odakle krenuti. Ja sam našla svoju početnu točku pa ću pomalo krenuti s pričom.
Prije nekoliko tjedana sam bila na predavanju o astralnoj projekciji (kojoj ću posvetiti sljedećih nekoliko postova) i tu sam ušla u priču s ljudima o ideji holografskog svemira. Dan nakon sam s još jednom osobom počela pričati o teoriji struna. Sve je nekako išlo svojim tokom i moja je mašta postala zaintrigirana. Bacila sam se na jedno malo istraživanje čije ću vam plodove iznijeti u ovom postu. Uputila bih vas da pogledate ovaj blog koji mi je puno pomogao da shvatim neke stvari putem videa i da dobijem neke nove ideje.
Upozoravam da je područje o kojem ću ja pričati često svrstano među pseudoznanosti (ono što može biti znanost i što se predstavlja kao takvo, ali čemu nedostaje znanstvenih dokaza, što se ne može (još) znanstveno dokazati, ili čemu na bilo koji drugi način nedostaje znanstvenog statusa). Mnogi znanstvenici će reći da je ovo sve glupost, no meni je sve to što sam pročitala i shvatila jako logično i zanimljivo. S filozofskog gledišta, ne može mi biti jasnije nego što je, a vi sami procijenite je li to VAMA logično i koliko to "drži vodu" u vašem svijetu.
Prvo da pojasnim značenje riječi "okultno". U 16.st. je ova riječ označavala nešto tajno (lat. occultus, skriveno, tajno). Tada se razvija i novo značenje: ono što um još nije shvatio, teško razumljivo/nerazumljivo. Tek u 17.st. se pojavljuje asocijacija magike, astrologije i sličnih stvari s pojmom okultnog. Napominjem ovo jer ću pisati podosta o onim okultnim vjerovanjima unutar wicce kao što su vjerovanje u postojanje magike, reinkarnaciju, mogućnost doživljavanja astralne projekcije itd., a svi se ovi pojmovi na svoj način mogu uklopiti u etimologiju prije spomenute riječi.
Kada se spominje spoj znanosti i okultnog, prvo se uvijek pojavi pojam Matrice (eng. matrix). Vjerojatno ste gledali istoimenu trilogiju, a ako niste, slijedite link i pročitajte kratki sažetak. Drugi film kojeg bih spomenula je Inception (hrv. Početak) iz 2010. godine. Zajedničko ovim dvama filmovima je to što se radnje odvijaju u alternativnim stvarnostima. No, to sada moram pojasniti. :)
Postoji teorija po imenu Holografski svemir koja kaže da naš mozak pomoću holografa dočarava trodimenzionalni prikaz naših života tj. našeg svemira (svega oko nas). Američki teoretski fizičar David Bohm je iznio ovu hipotezu i znatno utjecao na ljude poput Karla Pribrama (profesora psihologije i psihijatrije koji radi na polju neuroznanost) i Michaela Talbota (autora knjige Holografski svemir i drugih knjiga putem kojih pokušava povezati spiritualnost i znanost). U slučaju da ne znate, hologram je trodimenzionalna slika koja se dobiva pomoću svjetlosnih zraka iz lasera ili drugog jedinstvenog izvora svjetla. Ovo svjetlo je nazvano "visoko koherentnim". Koherentno svjetlo je ono čiji svjetlosni valovi putuju usklađeno, kao što možete vidjeti na slikama. Otkriveno je da ljudski mozak u sebi ima mikrotubule koje proizvode ovu vrstu svjetlosti te spajaju dva holograma u glavi da bi se dobila 3D slika tj. mikrohologram (naše stvarnosti, koju MI vidimo jer svatko vidi svijet oko sebe nešto drukčije). |
| Sunčeva svjetlost - više boja, valovi nisu koherentni |
 |
| LED svjetlo - jedna boja, valovi nisu koherentni |
 |
| Laser - jedna boja, valovi su koherentni |
Kako bih pokušala odgovoriti na pitanje, vratila bih se na pojam matriksa. Naime, matrica je poput igrice koja omogućava stalno proživljavanje života iznova. Ako uzmemo da naš mozak zaista nas
stavlja u jednu matricu u kojoj se ovo zaista događa, moramo se zapitati tko igra tu igricu?
Zamislite da igrate bilo koju igru iz prvog lica. Vi imate svog lika koji okolo trči i radi ono što mu naredite. Svaki put kada napravi grešku, lik umre a vi iznova počinjete od zadnje točke gdje ste sačuvali igru (ili od novog levela, a ponekad i od početka cijele igre!). Ono što Anthony Peake (britanski autor) tvrdi je da se ovaj proces kompjuterske igrice ponavlja stalno tj. da se mi rodimo, živimo igricu, a kada umremo da zapravo samo počinjemo novu igricu. Je li vas ovo možda podsjeća na koncept reinkarnacije?
Peake je obavljao brojna istraživanja po pitanju postojanja života nakon smrti. Ističe onaj trenutak prije smrti kojeg ljudi opisuju kao trenutak u kojem vide samo svjetlo ili gdje im cijeli život proleti pred očima. On ovo povezuje s fenomenom da vrijeme uspori kada se nešto traumatski događa u našim životima (sjetite se kako brzo reagirate kada ste u opasnosti!), a za ovo usporavanje "okrivljuje" glutamat (neurotransmiter u mozgu). Peake kaže da ovo nisu samo vaša sjećanja već cijeli jedna život koji se odvrtio ubrzano.
Sjetite se na trenutak analogije o igricama. Kada igrate po drugi/treći/četvrti put, znate što ćete morati izbjegavati. Peake povlači tu paralelu s realnim svijetom. On spominje onaj osjećaj nelagode koji vas upozorava da bi se nešto loše moglo dogoditi tj. onaj glas podsvijesti koji vam kaže "nemoj tamo ići" ili "nemoj to učiniti". To je ono što bismo mi u Dalmaciji nazvali "špurijus" tj. predosjećaj. Peake tvrdi da nas naša podsvijest zna upozoriti na te trenutke upravo jer je ona sve te trenutke proživjela u različitim verzijama tj. u "prijašnjim igrama". Svakako, ako uzmemo da je ovo točno, moramo se pitati što je onda za nas realnost? Ako smo mi samo pijun u igri, koja je NAŠA realnost? Što je stvarno za NAS?
Kako bih ovo objasnila, trebam se osvrnuti na mišljenja kvantne fizike o realnosti. Ako uzmemo da je naša realnost ono što mi osjećamo osjetilima (što vidimo, čujemo, možemo opipati itd.) onda je to vrlo bijedna realnost jer, kako kaže fizika, atomi koji sačinjavaju naš univerzum su načinjeni od 99,9% praznog prostora, a ostalih 0,1% tvore dijelovi atoma (nukleus, elektroni). Također vrijedi napomenuti da u našoj stvarnosti vrijeme teče linearno (dakle od prošlosti ka budućnosti). Nova otkrića kažu da nukleus i elektroni nisu samo fizičke stvari nego da su zapravo fluktuacije (valovi) u polju energije. Pošto su oni valoviti, za njih vrijeme nije linearno i mogu biti na više mjesta istovremeno, ići naprijed-natrag u vremenu itd. Upravo se ovo potvrđuje teorijom mjerenja (eng. Measurement theory) koja kaže da su sve subatomske čestice valovi dok ih ne izmjerimo ili promotrimo. Posljedica ovoga jest paradoks promatrača (eng. Observer paradox) koji kaže da prisutnost promatrača direktno utječe na promatranje nekog događaja/eksperimenta. Richard Feymann (teoretski fizičar) se slaže s ovim jer tvrdi da fotoni (vrsta subatomskih čestica) ne poimaju vrijeme (i time krše Einsteinovu teoriju da vrijeme staje kod brzine svjetla) te da one zbog toga postoje zahvaljujući promatraču. On također kaže da je po ovome univerzum jedan veliki elektron koji putuje brzinom svjetla, a po toj logici je sve u univerzumu povezano, što bi moglo pojasniti pojmove poput "univerzalne svijesti" u paganizmu, pa čak i načine na koje funkcionira magike (tj. način na koji se energija prenosi putem magike).
Kada sam već na temi univerzalne svijesti, moram spomenuti dvije osobe: Bernarda Haischa (astrofizičar) i Martina Balla (antropolog). Oni kažu da je svijest čovječanstva postojana te da je to jedinstvena svijest koju svatko od nas doživljava na subjektivni način. Mi smo svjesni prostora oko nas koji nas odvaja od drugih ljudi te se zbog toga osjećamo kao odvojena bića s odvojenim svijestima, no taj je prostor iluzija naše stvarnosti.
No, vratimo se na teoriju mjerenja i paradoksu promatrača. Anton Zeilinger (fizičar) ide još dalje i kaže da molekule također podliježu paradoksu promatrača kao i fotoni. Stoga mi (tj. naš um) stvara našu realnost, svu materiju oko nas jednostavnim činom promatranja. Ponovno se postavlja pitanje: što je onda realnost?
Raynor Johnson (fizičar) daje jako lijep primjer kako bi dočarao naše viđenje realnosti. On nam kaže da zamislimo irsku kulu s njenih pet prozora (simboliziraju osjetila). Dakle vi ste zatvoreni cijelo vrijeme na vrhu te kule. Odjednom vidite vrata u stropu i izađete iz kule po prvi put! Tek tada vidite pravu realnost oko sebe koja je znatno drukčija od realnosti koju ste do tada poimali. On ovo povezuje s teorijom holografskog svemira te kaže da možda postoji realnost iza realnosti (nešto slično onome što je prikazano u filmu Matriks). Tko nam može reći da ovo što mi vidimo nije iluzija?
Na kraju krajeva, mi poznajemo svijet oko sebe samo pomoću svojih pet osjetila. Vidimo na način da fotoni (skupovi svjetla) putuju od predmeta do naših očiju, a neuronima se potom šalju električni signali koji simboliziraju taj predmet do našeg mozga koji nam projektira sliku toga predmeta. Ukratko, sva naša osjetila funkcioniraju preko električnih impulsa, odnosno naša je stvarnost samo spoj električnih signala u našem mozgu. Mi, prema ovome, vidimo električnu kopiju naše stvarnosti.
Sve ovo vodi pitanju postojanja alternativnih stvarnosti za koje se zalaže okultno. To mogu biti alternativne stvarnosti u smislu snova, astralnih projekcija i slično pa do svjetova iznad ovog svijeta (duhovnih i drugih). Andreas Mavromatis (psiholog) je iznio teoriju hipnogogije (sanjarenje i slike koje se pojavljuju u stadiju kada zapadate u san). On smatra da je ovo vrijeme kada možemo nakratko percipirati realnost van naše realnosti jer su vrijeme i prostor tada u potpunosti zanemarivi (kao i u snovima). Sjetite se kako ne poimate vrijeme na isti način u snovima i kada ste budni, ili kako se možete odjednom teleportirati s mjesta na mjesto u snu. Ono što ovdje može stvoriti probleme je činjenica da naša podsvijest zabavlja naš mozak snovima (tj. ona kroji naše snove). Tek kada se probudimo mi shvatimo da je to bio san tj. percepcija. Po ovome bismo samo mogli čekati kada ćemo se probuditi iz ovog sna kojeg "živimo". Među alternative stvarnosti Mavromatis upravo ubraja astralna putovanja i lucidne snove, što će biti tema mojih idućih nekoliko postova :) pa tu ne bih previše pisala. Moram ipak nešto ostaviti za daljnje postove. :)
Svakako, neki će od vas reći da su ovo gluposti, no ja prenosim samo tuđe ideje koji su mi se jako dopale u nadi da će se neke od njih potvrditi jednog dana. Smatram da je suživot znanosti i religije moguć, no tu je vjerojatno najbolji pokazatelj vrijeme.
Kako ne bih "krala tuđe riječi" slijedi popis literature koju bih vam preporučila da pročitate ako vas zanimaju ove teme te niz popularno znanstvenih videa koji su mi se jako dopali tijekom istraživanja :)
Do sljedećeg postav,
vaša Witch's Cat
Talbot, Michael - Holografski svemir (knjiga u pdf formatu na hrvatskom)
Bohm, David - Thought as a System (ili bilo što drugo od Bohma ako nađete)
Peake, Anthony - Cheating the Ferryman
Zeilinger, Anton - Dance of the Photons
Mavromatis, Andreas - Hypnagogia
Haisch, Bernard - The God Theory
Zamislite da igrate bilo koju igru iz prvog lica. Vi imate svog lika koji okolo trči i radi ono što mu naredite. Svaki put kada napravi grešku, lik umre a vi iznova počinjete od zadnje točke gdje ste sačuvali igru (ili od novog levela, a ponekad i od početka cijele igre!). Ono što Anthony Peake (britanski autor) tvrdi je da se ovaj proces kompjuterske igrice ponavlja stalno tj. da se mi rodimo, živimo igricu, a kada umremo da zapravo samo počinjemo novu igricu. Je li vas ovo možda podsjeća na koncept reinkarnacije?
Peake je obavljao brojna istraživanja po pitanju postojanja života nakon smrti. Ističe onaj trenutak prije smrti kojeg ljudi opisuju kao trenutak u kojem vide samo svjetlo ili gdje im cijeli život proleti pred očima. On ovo povezuje s fenomenom da vrijeme uspori kada se nešto traumatski događa u našim životima (sjetite se kako brzo reagirate kada ste u opasnosti!), a za ovo usporavanje "okrivljuje" glutamat (neurotransmiter u mozgu). Peake kaže da ovo nisu samo vaša sjećanja već cijeli jedna život koji se odvrtio ubrzano.
Sjetite se na trenutak analogije o igricama. Kada igrate po drugi/treći/četvrti put, znate što ćete morati izbjegavati. Peake povlači tu paralelu s realnim svijetom. On spominje onaj osjećaj nelagode koji vas upozorava da bi se nešto loše moglo dogoditi tj. onaj glas podsvijesti koji vam kaže "nemoj tamo ići" ili "nemoj to učiniti". To je ono što bismo mi u Dalmaciji nazvali "špurijus" tj. predosjećaj. Peake tvrdi da nas naša podsvijest zna upozoriti na te trenutke upravo jer je ona sve te trenutke proživjela u različitim verzijama tj. u "prijašnjim igrama". Svakako, ako uzmemo da je ovo točno, moramo se pitati što je onda za nas realnost? Ako smo mi samo pijun u igri, koja je NAŠA realnost? Što je stvarno za NAS?
Kako bih ovo objasnila, trebam se osvrnuti na mišljenja kvantne fizike o realnosti. Ako uzmemo da je naša realnost ono što mi osjećamo osjetilima (što vidimo, čujemo, možemo opipati itd.) onda je to vrlo bijedna realnost jer, kako kaže fizika, atomi koji sačinjavaju naš univerzum su načinjeni od 99,9% praznog prostora, a ostalih 0,1% tvore dijelovi atoma (nukleus, elektroni). Također vrijedi napomenuti da u našoj stvarnosti vrijeme teče linearno (dakle od prošlosti ka budućnosti). Nova otkrića kažu da nukleus i elektroni nisu samo fizičke stvari nego da su zapravo fluktuacije (valovi) u polju energije. Pošto su oni valoviti, za njih vrijeme nije linearno i mogu biti na više mjesta istovremeno, ići naprijed-natrag u vremenu itd. Upravo se ovo potvrđuje teorijom mjerenja (eng. Measurement theory) koja kaže da su sve subatomske čestice valovi dok ih ne izmjerimo ili promotrimo. Posljedica ovoga jest paradoks promatrača (eng. Observer paradox) koji kaže da prisutnost promatrača direktno utječe na promatranje nekog događaja/eksperimenta. Richard Feymann (teoretski fizičar) se slaže s ovim jer tvrdi da fotoni (vrsta subatomskih čestica) ne poimaju vrijeme (i time krše Einsteinovu teoriju da vrijeme staje kod brzine svjetla) te da one zbog toga postoje zahvaljujući promatraču. On također kaže da je po ovome univerzum jedan veliki elektron koji putuje brzinom svjetla, a po toj logici je sve u univerzumu povezano, što bi moglo pojasniti pojmove poput "univerzalne svijesti" u paganizmu, pa čak i načine na koje funkcionira magike (tj. način na koji se energija prenosi putem magike).
Kada sam već na temi univerzalne svijesti, moram spomenuti dvije osobe: Bernarda Haischa (astrofizičar) i Martina Balla (antropolog). Oni kažu da je svijest čovječanstva postojana te da je to jedinstvena svijest koju svatko od nas doživljava na subjektivni način. Mi smo svjesni prostora oko nas koji nas odvaja od drugih ljudi te se zbog toga osjećamo kao odvojena bića s odvojenim svijestima, no taj je prostor iluzija naše stvarnosti.
No, vratimo se na teoriju mjerenja i paradoksu promatrača. Anton Zeilinger (fizičar) ide još dalje i kaže da molekule također podliježu paradoksu promatrača kao i fotoni. Stoga mi (tj. naš um) stvara našu realnost, svu materiju oko nas jednostavnim činom promatranja. Ponovno se postavlja pitanje: što je onda realnost?
 |
| Primjer irske kule |
Na kraju krajeva, mi poznajemo svijet oko sebe samo pomoću svojih pet osjetila. Vidimo na način da fotoni (skupovi svjetla) putuju od predmeta do naših očiju, a neuronima se potom šalju električni signali koji simboliziraju taj predmet do našeg mozga koji nam projektira sliku toga predmeta. Ukratko, sva naša osjetila funkcioniraju preko električnih impulsa, odnosno naša je stvarnost samo spoj električnih signala u našem mozgu. Mi, prema ovome, vidimo električnu kopiju naše stvarnosti.Sve ovo vodi pitanju postojanja alternativnih stvarnosti za koje se zalaže okultno. To mogu biti alternativne stvarnosti u smislu snova, astralnih projekcija i slično pa do svjetova iznad ovog svijeta (duhovnih i drugih). Andreas Mavromatis (psiholog) je iznio teoriju hipnogogije (sanjarenje i slike koje se pojavljuju u stadiju kada zapadate u san). On smatra da je ovo vrijeme kada možemo nakratko percipirati realnost van naše realnosti jer su vrijeme i prostor tada u potpunosti zanemarivi (kao i u snovima). Sjetite se kako ne poimate vrijeme na isti način u snovima i kada ste budni, ili kako se možete odjednom teleportirati s mjesta na mjesto u snu. Ono što ovdje može stvoriti probleme je činjenica da naša podsvijest zabavlja naš mozak snovima (tj. ona kroji naše snove). Tek kada se probudimo mi shvatimo da je to bio san tj. percepcija. Po ovome bismo samo mogli čekati kada ćemo se probuditi iz ovog sna kojeg "živimo". Među alternative stvarnosti Mavromatis upravo ubraja astralna putovanja i lucidne snove, što će biti tema mojih idućih nekoliko postova :) pa tu ne bih previše pisala. Moram ipak nešto ostaviti za daljnje postove. :)
Svakako, neki će od vas reći da su ovo gluposti, no ja prenosim samo tuđe ideje koji su mi se jako dopale u nadi da će se neke od njih potvrditi jednog dana. Smatram da je suživot znanosti i religije moguć, no tu je vjerojatno najbolji pokazatelj vrijeme.
Kako ne bih "krala tuđe riječi" slijedi popis literature koju bih vam preporučila da pročitate ako vas zanimaju ove teme te niz popularno znanstvenih videa koji su mi se jako dopali tijekom istraživanja :)
Do sljedećeg postav,
vaša Witch's Cat
Talbot, Michael - Holografski svemir (knjiga u pdf formatu na hrvatskom)
Bohm, David - Thought as a System (ili bilo što drugo od Bohma ako nađete)
Peake, Anthony - Cheating the Ferryman
Zeilinger, Anton - Dance of the Photons
Mavromatis, Andreas - Hypnagogia
Haisch, Bernard - The God Theory
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.